Author Archives: Nikola Jovović

PAZARSKE PATIKE

patike

Prema nepisanim pravilima tržišta obuće, zakone tržita trebalo bi da donosi par najkvalitetnijih cipela. Mnogo godina to baš nije tako, ali tržište ko tržište, nije adekvatno reagovalo i bilo je zadovoljno haotičnim stanjem.

Predanje kaže da su svi problemi počeli kada se, muškoj levoj kožnoj cipeli priključila leva ženska cipela sa štiklom i cvetićem, potpomognuta vojničkom čizmom. Znamo da se u dve leve, još različite cipele, nikako ne može daleko stići. Zatim su tržištem upravljale kojekakve žute cipele sakupljane sa svih strana, uglavnom sastavljene od loših komponenti, da bi se na kraju desilo nešto nezabeleženo u novijoj istoriji tržišta obuće–upravljanje preuzima leva muška cipela prišivena za desni đon!  Prvi put vlada samo jedna cipela, mada moramo priznati da je uz takvu cipelu mogla da vlada i bilo koja druga cipela i patika, ali pod uslovom da stane u vladajuću cipelu. Dozvoljeno je samo da pertle vire. Ta cipela pričom, a ne dugotrajnošću i kvalitetom robe, odlučuje o tržištu i izboru cipela na istom.

Još od pamtiveka znalo se da se u Novom Pazaru proizvode patike svih marki. Zbog svog masta proizvodnje vladala je glasina da su slabijeg kvaliteta od originala, iako se roba iz Novog Pazara izgledom nije razlikovala od sve druge robe na tržištu. Tržištu odgovara takva priča. A onda je par pazarskih patika rešio da sve glasine o kvalitetu opovrgne.

Par pazarskih patika čuo je mnoge priče o cipelama na tržištu, neke su modele i upoznali na ulici, mimoilazili su se u hodu, i smetalo im je što na njihov kvalitet  drugačije gledaju samo zbog mesta proizvodnje i priče na tržištu.

 „Imamo i mi kvalitet kao i oni“ – reče desna patika levoj dok su šetali kroz blokirane učionice pazarskog  univerziteta.

„Kako misliš to da dokažemo“? – upita je leva.

„Idemo na veliki skup tržišta obuće u Novi Sad! Hajde da odemo tamo i kažemo im pogledajte nas i mi smo isti kao i vi, mi smo jedno“.

Tako se u danu blokade univerziteta u Novom Pazaru rodila ideja da dve patike, koje su proizvedene u tom gradu, krenu na dalek put i dokažu tržištu da su podjednako kvalitetne kao i sve ostale patike. Znale su da je put opasan i dugačak, jer tržište svuda gura svoje priče.  Znale su da je najlakše ići prevozom, ali su znale da tržište o svom kvalitetu mogu ubediti samo ako taj kvalitet dokažu ne raspadajući se pešačeći na dugom putu.  Sa ponosom su izbacile etiketu “made in Srbija (Novi Pazar)” i zakoračile u neizvesnost…

Prvih dana hoda bilo je veoma teško. Zbog priča tržišta, činilo im se da će prvu noć morati da provedu na ulici, a onda je sve počelo da se menja. Prvo iznenađenje bile su monaške sandale. Pazarske patike i monaške sandale bila su dva različita sveta na tržištu. I baš u noći kada je trebao da patike spavaju na ulici, monaške sandale ponudile su im smeštaj u svom cipelarniku, u kojem se godinama sve radi sa ljubavlju.

Te prve noći, umorne od puta, pazarske patike zaspale su okupane tamjanom i ljubavlju , spajajući se sa zidinama cipelarnika koji vekovima dobronamerno prima putujuću obuću.

Prvi signal jednakosti i prihvatanja.

Pešačenje se nastavilo, a svakim korakom bile su bliže dokazu kvaliteta pazarskih patika. Tržite kojim upravlja leva cipela prišivena za desni đon, širenje priče o kvalitetu pazarskih patika nikako nije išlo na nogu, jer je odavalo koliko su pravila kvaliteta koje propisuje loša. Puštao je svoje starke, policijske čizme i moderne cipele da zastrašuju pazarske patike na putu, da šire priče o njihovom lošem kvalitetu, da ih ubeđuju da odustanu…

Takve su se priče razbijale kao mehur od sapunice, jer je kompletno tržište obuće izlazilo na ulice kojima su pešačile pazarske patike i lično se uveravala u kvalitet istih.

Razne slike sa puta obilazile su tržište. Pešačenje za dokaz kvaliteta pretvaralo se u ujedinjenje sve normalne obuće na tržištu. Po prvi put smo videli kako je opanak zagrlio pazarsku patiku. Ta slika otišla je i na svetska tržišta. Ravna je novom svetskom čudu. Zatim su krenuli mnogobrojni dočeci uz vatromete i mase druge obuće koja je želela da dotakne pazarske patike i uveri se u njihov kvalitet. Pazarske patike doživljavale su bajku koju do skoro niko nije mogao ni da zamisli na tržištu. Zbor neke obuće poklonio im je nove pertle, put kojim su gazile bio je zasut cvećem, obuća je klicala njihovu marku.

Izolovani Pazar postajao je svet slavom dve pazarske patike.

Korak po korak našle su se se na skupu u Novom Sadu. Nije bilo potrebe da uzviknu “pogledajte nas, iste smo kao i vi” – to su osećale i one i sva druga obuća.

A onda je došao finalni test kvaliteta. Na Novi Sad obrušio se  talas, sastavljen od 16 velikih suza i jedne male suze unutar jedne velike, koju mnogi zaborave iako je u trenutku nastanka svih drugih suza i ona postojala. Na deklaraciji pazarskih patika nije pisalo da su suzootporne. Nije to pisalo ni na deklaraciji druge obuće.

Nisu znale kako će reagovati, jer je ovo bio njihov prvi susret sa talasom suza. Iz priča su znale da toliki bol u obliku suza zna da rasturi i najtvrđu obuću. Sva obuća bila je na testu kvaliteta, a sa njima zajedno i pazarske patike.  Zatvorile su oči i brojale …

16 velikih i jedan mali talas, unutar jednog velikog talasa prešli su preko njih. Kada su otvorile oči, pertle pazarskih patika bile su vezane za pertle sve druge obuće. Svi su pokazali svoj kvalitet u najboljem svetlu i svi su bili povezani pertlama u jednu celinu. Suze bola su okupale i ujedinile tržište obuće.

Tržištem još uvek vlada leva cipela prišivena na desni đon i svi koji u nju stanu tako da im samo pertle vire, dok talas od 16 velikih suza i jedne male unutar velike ide ka njima. Nije zabeleženo u istoriji da je iko ko vlada tržištem ostao da vlada posle poklapanja talasa suza, ali čudni su putevi obuće danas.

Videćemo.

Ostaje jedino zabeleženo da su pazarske patike od trenutka kada ih je zajedno sa drugom obućom  poklopio talas suza, postale jedno.

Različito, a isto.

DRON U PETOJ

Biti vozač drona vrlo je odgovorna funkcija. Sam vozač smatra da je najodgovornija na svetu, mada drugi oko njega baš to i ne smatraju, ali moraju da se prave da je tako.

Naš vozač, Perica, navozao se dronova u svojoj karijeri baš mnogo.Zato se valjda svi oko njega i plaše da mu kažu da nije najbolji. Moglo bi se reći da voza na stotine svaki dan, i veće i manje i opasnijije i brže. Godinama je Perica bio neprikosnoven u tome ali zadnjih nekoliko godina videla se nesigurnost u njegovim vožnjama. Greške su bile vidljive na svim pozicijama.

Sistem upravljanja sve je češće bagovao, valjda zbog uzimanja dotrajalih delova iz starog sistema upravljanja, čije su performanse odavno pročitane a delovi dotrajali.

Današnja vožnja drona trebalo je da bude rutinska, trebalo je Perica da provoza dron rutom koja kažu da je specifična, da moraš pucati od znanja da bi je vozao, ali on je, kao i uvek, smatrao da je pametniji i bitniji od sistema i da će ga nadmašiti. Izabrao je jedan fensi model drona, takvi se danas, iako neprihvaćeni od publike, masovno štancuju. Nadograđena verzija-ful oprema.

Njegov tajni adut bila je ni manje ni više nego PETA! Savetnici za vožnju drona upozoravali su ga da taj model i nije baš za staze koje zahtevaju znanje a i nema kapacitet da izdrži petu, ali naravno, nikoga nije poslušao jer ko bi bolje znao voziti drona od njega a i odnosio je sijaset pobeda sa neadekvatnim dronovima do sada.

Majstor za ubeđivanje publike da neadekvatan dron progutaju kao najbolji na toj stazi ikada.

Pucajući od samopouzdanja, pred mnogobrojnom publikom, odmah na startu trke ubacio je, na iznenađenje svih, dron u petu! Osmeh je krasio Pericino lice dok je posmatrao kako mnogi sa nevericom gledaju fensi dron u petoj. Uljuljkao se u upravljačku fotelju, očekujući da gleda kako će odneti još jednu pobedu sa neadekvatnim dronom. I dok je već zamišljao hvalospeve u novinama i bajke koje opisuju njegove istorijske vožnje i pobede, nastade problem, na koji su ga upozoravali savetnici, poznavaoci tog modela drona.

Otkačio se šraf i to baš jedanaesti šraf u drugom redu. Upozoravali su ga savetnici da je to vrlo bitan šraf, da ako misli voziti u petoj on mora biti stegnut adekvatnim ključem, ali on nije mario, jer on zna bolje od svih. Pa on je tvorac univerzalnog MINUS NULA ključa kojim rešava sve probleme – ZATEZANJEM. Nije verovao da jedanaesti šraf u drugom redu može da se otkači ako ga je stegao svojim univerzalnim minus nula ključem.

Ubrzo nakon jedanaestog krenuli su i svi drugi šrafovi da se otkačinju, jedan za drugim. Perica je bio izbezumljen. Pred njegovim očima polako su sagorevale naslovne strane o njegovoj istorijskoj vožnji drona u petoj. Minus nula ključ sve slabije steže šrafove. I gle ironije, sve se survalo samo zbog jednog šrafa. Šraf odšrafio snove. Drugi red, jedanaesti šraf rasturio je Pericu, najboljeg vozača u novijoj istoriji. Rasturio je dron u petoj.

Dron je i dalje u petoj, vozi rasturen, ali sistem vozača ga ne kontroliše. Siguran sam da neće dugo, jer se rašrafljene stvari same po sebi raspadnu vremenom. Posle bi trebalo da ušrafimo nove, bolje i adekvatnije, prilagođene nekom novom vremenu.

Pitanje je veliko imaju li li snage, volje i želje svi drugi jedanaesti šrafovi drugog reda trulog sistema da se pokrenu i naprave nešto novo ili im prija da ostanu zavrnuti sa minus nula ključem i slušaju komande vozača. Šta god da se desi ostaje mit o legendarnom jedanaestom šrafu drugog reda drona u petoj koji je ušao u istoriju….

P.S. Posvećeno našoj deci, tamo negde ispred jedne gimnazije na brdovitom Balkanu…

Ko je izvršio smećocid?

čišćenje šume

Prema usmenom predanju nama vrlo bliskih osoba, smeće je počelo da naseljava Bežanijsku šumu još pre više decenija, sa dolaskom prve civilizacije na Bežanijsku kosu.

Prvo stidljivo, na rubovima šume uz puteve, sporadično u manjim grupicama papira, kesa i plastičnih flaša i konzervi, da bi vremenom shvatilo da je taj prostor idealan za smeće, koje je dotada živelo u nekakvim uređenim smećolendima do kojih je trebalo prevaljivati dug put u neudobnim narandžastim kamionima.

I onda je krenula ekspanzija smećarske civilizacije. Jedna grupa smeća, prosto je dozivala drugu, a drveće idealna zaštita za sve one koji su svojim brižljivo sakupljanim smećem želeli da pomognu proširenje ove kolonije. Bilo je potrebno samo da se sakupi malo veća grupa smeća u naselju, pređe ulica i hop-smeće je već moglo da se druži sa smećem starosedeocem. Nema skupog transporta u neudobnim, prenatrpanim kamionima, nema života na nepreglednim brdima drugog smeća – ovde je svaka gomila imala svoj deo prostora, mogućnost da se neometano širi.

Oni bogatiji, limeni i plastični, ogrnuti sa po kojom kesom koja im je omogućavala čvršće kačenje, individualno su dolazili  na rubove odakle su mogli da posmatraju ljude koji su ih koristili. Dolazak svakog novog limenog člana najavljivalo je čangrljanje dok se niz asvalt kotrljao ka mekoj šumi.

Unutranjost je specifičnija. Nju nastanjuju uglavnom porodične gomile dovezene o jednom trošku. Vlada međukomšijska harmonija jer dostavljači novih članova dosta vode računa o tome da ne prosipaju gomilu na gomilu, već gomilu kraj gomile, kako bi smeću omogućili da se neometano širi. Oni lakši, kesastiji, koristili bi košavu za surf vazduhom i kačili se na grane odakle bi sa visine promatrali koloniju.

Do pre samo nekoliko dana, činilo se da je ovo zlatno doba kolonije smeća.

Kolonija smeća u Bežanijskoj šumi mislila je da je naprednija od drveća ,lišća trave i da će se tu stotinama godina duže od biljaka, neometano raspadati.

Osvanuo je crni dan za smećarsku koloniju naše šume.

Ništa nije tog mirnog nedeljnog dana nagoveštavalo de će doći do smećocida. Napad je usledio iznenada, mada je deo novopristiglog smeća upozoravao da nekakva grupa ljudi, koja sebe naziva “Zbor” planira napad. Najstariji stanovnici smećarske kolonije podsmevali su se novopridošlim članovima, tvrdeći da to decenijama nikome nije palo napamet ni jednom čoveku, da su ljudi iz komšiluka njihovi tvorci i saveznici, a ne neprijatelji, da šire neosnovane glasine…

Smeće u koloniji nije verovalo u postojanje ljudi koji žele promene okruženja u kojem žive, koji su spremni da svoje slobodno vreme ulože u to.

Napad je bio munjevit. Deo smeća još uvek je imao jutarnju rosu na sebi, kada je tridesetak Zborana uletelo u šumu. Bilo ih je svih uzrasta, a uočeni su i maloletnici.  Tu je bio i jedan pas.  Naoružani crnim kesama, rukavicama, kako valjda ne bi ostavljali tragove, navalili su na koloniju sa ogromnom željom da je unište.

I staro i mlado, pa i taj pas, zadojeni mržnjom prema smeću, bez emocija, čistili su delove šume ne dozvoljavajući čak ni onom najmanjem i najsitnijem smeću da se tu raspadne. Ni šiblje, ni ustajale smrdljive tečnosti u flašama, ni staklo i srča nisu uspeli da ih zaustave.

Izbezumljeno smeće trpano je u nehumane crne kese, a zadnje što su videli bila je rupa svetlosti koja se sužava dok ti ljudi zatežu kanap vreće.

Niko ne zna u kom smećolendu je naše smeće završilo, ni da li će iz tih kesa ikada više videti sunce i slobodno se raspadati u prirodi.

Anonimni svedoci kažu da je čak prilikom sakupljanja korišćen i  nehumani metalni hvatač smeća koji je zavlačen na nepristupačna mesta.

Da ironija bude veća, agresori su pored zarobljenog smeća poslaganog u crne kese nakon akcije, napravili gozbu. Koliko su bezosećajni govori činjenica da su čak svoje smeće ostalo nakon te gozbe potrpali u te džakove…

Prema tvrdnjama stručnjaka, na teritoriji jedne osmine šume više nema smeća. Izvršen je smećocid.

U ostatku kolonije smeća vlada panika. Šire se glasine da je ovo tek početak, da ti bezosećajni ljudi iz Zbora žele da izvrše smećocid na teritoriji cele šume, da žele nekakve trim staze, klupe i letnjikovce na višedecenijskom staništu smeća, da smeće koje decenijama tu obitava svede na nekakva geta od kanti, da mu boravak u šumi ograniče na par dana pa transportuju u smećolende.

Glasine se šire. Na vama je, drage komšije budućnost ove šume. Pitanje je da li ćete se pridružiti tom Zboru i tako u istoriji biti crnim slovima upisani kao saučesnici u smećocidu, podstrekači trim staza i nekakvih bespotrebnih uređenih površina ili im se  suprotstaviti i još koliko danas baciti novo smeće u šumu, kako bi se višedecenijska tradicija smećarske kolonije u našem kraju nastavila.

Izbor je vaš.

Kad Bežanija zagrli…

Nikola Petrovic

 Prvih 28 godina svog života nisam pripadao nigde.

Iako sam rođen u porodici koja mi je pružala i ljubav i toplinu, u jednom malom selu blizu Beograda, kraj u kojem sam odrastao smatrao me dođošem. Unuk direktora škole, sin “kosovara”(moji su deda i otac rođeni na Kosovu i Metohiji). Kratko – dođoš. Nije pomagalo ni to što je u mojim venama teklo 50% krvi moje majke koja je poreklom pripadala toj sredini, niti što mi je bar pola sela bilo nekakav bliži ili dalji rod, što su kosti mog pradede i prabake, čukundede i čukunbabe počivale na seoskom groblju, a ni to što sam tu rođen.

Sredina nikada nije smatrala da sam njihov.

Valjda ljut zbog takvog odnosa nisam ni ja sredinu smatrao svojom, ali sam joj veoma zahvalan na desetak izvanrednih ljudi koje je iznedrila i koji su i dan danas veoma bitni u mom životu.

Odleteo sam odatle čim mi se ukazala prilika, odmah nakon osnovne škole. Spletom životnih okolnosti, a i ljubavi prema Srbiji, upisao sam Vojnu gimnaziju, pa Vojnu akademiju.

„Put da nađeš sebe i izgubiš sve ostalo“, rekli bi neki od mojih klasića.

U rodno selo vraćao sam se vikendom, uglavnom zbog porodice, onih desetak izvanrednih ljudi koji su tada još uvek tamo živeli i velike strasti prema golubovima koje sam jedino tamo mogao da uzgajam.

A godine su tekle – Požarevac, Valjevo, Preševo, bile su usputne stanice. Kad si u uniformi ne stižeš mnogo da se baviš mestom u kojem živiš, a ni da mu pripadaš.

I taman kada pomisliš da je to put koji će te dugo pratiti, shvatiš  da Gospod ima neke druge planove.

Sa vojničkog fronta prebacuješ se na životni. U suštini borba za život je borba za život, ali te ni u jednoj školi ne uče kako da savladaš unutrašnjeg neprijatelja – tumor. Prošao sam 6 ciklusa hemoterapija, 18 ciklusa zračenja, ugradnju veštačkog kuka… Sreća pa sam tada uz sebe kao saveznika imao svoju divnu suprugu. Mučan deo života, sa strepnjom – da li ćeš posle svake hemoterapije dočekati novi dan. Borba kao svaka borba mora jednom da stane. I da ima ishod.

Srećom pozitivan – u mom slučaju.

Upravo na kraju te borbe prvi put sam se susreo sa Bežanijom.

Rekoh na početku da prvih 28 godina nisam pripadao nigde.

Kraj decembra 2007.

Pozivaju me iz vojske na prijem ključeva za stan. Adresa – Bežanijska Kosa. Prva pomisao mi je bila – joj to je ono naselje “preko mosta”, tamo kraj onog velikog groblja. Gde bre tamo…?!

Prva noć.

Spokoj.

Prazan stan, na podu veliki dušek.

Prvu noć supruga i ja spavamo u stanu koji je zaista naš. Nema više kirija i strepnje.

Prvo jutro.

Sneg.

Na slabo očišćenim trotoarima od zgrade do pijace tek po koji trag u snegu.

Mesta za parkiranje ima.

Možda se i naviknem, nije loše za sam kraj grada kraj tamo nekog velikog groblja. Mirno je.

Posle prve dođe i druga, pa treća i tako redom dan za danom na Kosi. Upoznajem sve više kvalitetnih ljudi. Širi se krug komšija. Sve sam dalje od ideje da stan prodam i odselim se negde drugde. Vremenom shvataš da Bežanija nije kraj grada, već idealna pozicija da odeš u bilo koji drugi deo grada – naravno ako uopšte imaš potrebe za tim jer ovde ima sve. Shvatiš i da je davno zaboravljeni bicikl idealno prevozno sredstvo u novom kraju, da je jednom finom šetnjom i Savski kej blizu, da na Bežaniji imaš vremena da organizuješ svoj život onako kako želiš.  

Došlo je i prvo letovanje na koje idemo iz svog novog doma. Radujemo se odmoru, moru suncu… I opet ko i svemu u životu, dođe kraj. Vraćamo se. Ibarska magistrala.

U daljini vidiš svetla. Preko Save svetli Novi Beograd, ali samo svetla sa Bežanije grle moje srce. Tada sam prvi put u svom životu osetio da – vraćam se kući. To dođe kao zaljubljivanje. Konačno negde pripadam. Obradovao sam se svakom kutku Bežanije kada sam došao posle 20-ak dana letovanja.

Najteži ispit pada 2013. godine. Sa suprugom se nalazim na listi usvojitelja. U naš zajednički život uplovila je tatina princeza, najlepša devojčica na svetu. Dugo čekana, jer je ona druga životna borba sa rakom uzela svoj danak – nemogućnost da imam biološko dete. Jedan od saveta psihologa bio je – promena sredine. 

Supruga i ja smo razmišljali, diskutovali…

Odluka je doneta – ostajemo ovde. Bežanija je naš kraj.

Smatramo da je najbolji za odrastanje deteta, da su naše komšije najbolje komšije, da je stan u kojem živimo spreman da pruži jednoj maloj princezi puno ljubavi, dok joj krila ne ojačaju. I nismo pogrešili. Prvi park u koji smo je izveli bio je kraj naše zgrade, prva Liturgija i pričešće u našoj crkvi, prvi drugari i drugarice – iz našeg dvorišta. Zagrlila je Bežanija našu princezu kao što je zagrlila i nas.  Postala je dom njenih osmeha, trčanja, prve vožnje bicikle, vrtića, upisa u školu, radosti i tuge, suza i veselja.

Bežanija je sada i njen dom koji voli najviše na svetu.

A od 2021, ona je dom i našeg sina kojeg dobijamo posle decenijske borbe sa sterilitetom.

Danas, iz ove perspektive, smatram da pripadam Bežanijskoj kosi, da sam njeno usvojeno dete koje je voli kao što mnogi vole kraj u kojem su se rodili. Upravo zato, iz čiste ljubavi, pristupam svakoj borbi za bolju i lepšu Bežaniju, počevši od zgrade u kojoj živim, saveta roditelja u školi i vrtiću, crkvenog odbora, svih golubarskih udruženja – pa do najnovijeg Zbora koji je novo čedo koje je iznedrila. Ako bi svako od nas makar malo, ali od srca, dao ovom kraju, svi bismo mnogo dobili.

Autor je Jovović Nikola

Pogledajte video u kom Nikola priča o usvajanju deteta link